Kada ljudi čuju da sam odrastala u SOS Dečjem selu odmah sledi: „Jao baš mi je žao“. Ne znam zašto je to tako, moj život tamo je bio savršen, sa svim nedaćama i problemima suočila sam se po izlasku
Aleksandra
Znali su da sam samohrana majka u sigurnoj kući, nisu mi dozvolili da idem kući i lečim bolesno dete
Violeta
SOS Dečija sela humanitarna je organizacija posvećena dobrobiti dece i mladih koji su u riziku od gubitka roditeljskog staranja, ili dolaze iz osetljivih grupa, kao i jačanju porodica u krizi. Kroz različite programe, ove institucije koja nije državnog tipa i funkcioniše zahvaljujući donacijama, za vise od dve decenije postojanja prošlo je više od 116 hiljada dece.
Onog trenutka kada se završi školovanje, deca iz SOS dečijeg sela prestaju da budu “iz dečijeg sela”. A kuda onda dalje? Sledi suočavanje sa često surovim tržištem rada u Srbiji. Postaju neretko deo negativne statistike jer su im polazne tačke daleko nepovoljnije u odnosu na one koji imaju podršku biološke porodice. Šta sve otežava njihovu integraciju u društvo?
Situacija je teža kada ste sami, a za ekonomsko osnaživanje potrebna je podrška. Program SOS Dečijeg sela podrazumeva podršku deci koja tu odrastaju i kada završe školovanje, ali i za njih to predstavlja izazov. Ne uspeju sve da se integrišu u društvo, nažalost.
Tu shvataju da su same i da je život u Srbiji borba za opstanak naročito kada se kreće “iz minusa”. Potrebna je snaga za suočavanje koje “ulazak u sistem” donosi, a za to nisu sve spremne. Plus, prisutan je ogroman strah.
“Vi ste dete iz Dečijeg sela i to vas prati kroz život”, kaže Aleksandra Nedić, koja se sa svoje četiri sestre našla u toj instituciji. Njihova baka je bila straratelj, ali nije mogla da finansira sve troškove života. Pomoć države nisu dobili, pa se pet sestara našlo u Dečijem selu u Kraljevu.
“Strah i neizvesnost bili su moje ime, imala sam samo 11 godina, ali mi je život u domu SOS mama pomogao da se socijalizujem, da prevaziđem sve strahove. Onda sam počela da živim život iz bajke, bili su moja podrška, živela sam bez životnih opterećenja, onako kako svako dete treba da živi”, započinje razgovor Aleksandra.
Strah pojedine korisnike SOS Dečijeg sela prati do samog kraja programa, kada treba da usledi socio-ekonomska integracija u društvo, u čemu takođe pomaže SOS Dečijeg selo.
“Najveći problem svih mladih koji izlaze iz sistema je strah, koliko god ih mi pripremali na tako nešto, oni budu izuzetno uplašeni i sa manjkom samopouzdanja. Prosto imaju doživljaj da su drugačiji od drugih, kaže Biljana Zorić Dimić, direktorka SOS Dečijeg sela u Kraljevu.
Aleksandra Nedić je imala podršku SOS porodice i kada je upisala fakultet, ali je sve prekinula udaja. Kako kaže, učešće u programu prekinula je samoinicijativno.
“Rodila sam ćerku, ali brak nije potrajao, pa sam se našla u novoj životnoj ulozi. Kao samohrana majka znala sam da moram da se borim, a kako što sam i rekla, borila sam se i sa osećajem da sam dete iz SOS Dečijeg sela, da nemam prevelike mogućnosti da uspem, iako su nas oni učili da se ne razlikujemo od bilo kog drugog deteta”, kaže Aleksandra.
Prema popisu stanovništva Republičkog zavoda za statistiku (RZS) iz 2022. godine u Srbiji ima 320 hiljada samohranih majki. Sve dečije bolesti, usklađivanje smene na poslu sa vrtićem ili školom, često nailaze na nerazumevanje poslodavaca. Ako tome pridodamo osećaj o kome govori Aleksandra, da poslodavci često zloupotrebljavaju njihov položaj jer su upoznati sa njihovom životnom pričom, sve se dodatno komplikuje.
“Bilo je poslodavaca koji nisu obraćali pažnju na to što sam samohrana majka sa istorijom kakvu imam. Ne mogu da grešim i da kažem da nije bilo onih koji su imali sluha, bilo ih je. Zahvalna sam im što su me stavljali u smene koje odgovaraju boravku mog deteta u vrtiću. Ali znate kako, uvek imate utisak da morate više da se dokazujete na poslu, jer vas ljudi tako posmatraju svesno ili nesvesno. Vi ste dete odraslo u Dečijem selu”, priča Aleksandra.
Bez krova nad glavom i podrške porodice ostala je Violeta (ime promenjeno radi zaštite identiteta), nakon što je zatrudnela. O tome zašto roditelji nisu hteli da je podrže ne želi da priča, kao i o ocu deteta. Kaže da je njen poslednji pokušaj da se izvuče iz te situacije bio Program za majke i bebe bez osnovnih uslova SOS Dečijeg sela u Kraljevu. Kako kaže, plašila se da će biti odbijena jer je iz Beograda.
“Na moje iznenađenje, oni me pozovu da dođem ili da dođu po mene. I evo, moja dvogodišnja ćerkica i ja smo ovde već dve godine. Sve vreme radim i brinem o detetu, ali bar sam sigurna i bezbedna. Nije bilo lako, poslodavci često nisu bili spremni da razumeju u kakvoj se situaciji nalazim i da samo ja brinem o svom detetu”, kaže Violeta.
Program sličan sigurnoj kući Violeti pruža krov nad glavom, ali ne obezbeđuje i materijalnu sigurnost. Kaže da joj se čini da je većina dosadašnjih poslodavaca zloupotrebljavala njen nezavidan položaj. Za kratko vreme, promenila ih je nekoliko.
“Negde mi nisu dali da izađem s posla ako mi je dete bolesno iako su bili upoznati sa mojom situacijom. A možda su znali koliko mi treba posao. Neka im je alal što se kaže. Promenila sam nekoliko poslova, ali sam trenutnim poslom zadovoljna”, kaže Violeta.
Isti problem uočili su i zaposleni na programima SOS Dečijeg sela, pa paralelno rade i na osvešćivanju društva, da je njihovo razumevanje za potrebe teže zapošljivih kategorija neophodno.
“Primetili smo da nekim poslodavcima nedostaje senzibilitet uzimajući za primer žene koje dolaze iz Programa za majke i bebe. Jednostavno, to su žene koje ne mogu da rade drugu ili treću smenu. Jer mi imamo mamu koja je sama i malo vrtića koji rade popodne. Potrebno je da se osvesti deo društva kada su u pitanju teže zapošljive kategorije, to je sigurno, jer postoje mnogi koji imaju razumevanja za mlade koji izađu iz sistema, zašto da to ne postane uobičajena praksa, kaže Biljana Zorić Dimić, direktorka SOS Dečijeg sela u Kraljevu.
Jedno je sigurno, 320 hiljada samohranih majki u Srbiji ne deli identičnu sudbinu, ali je stigmatizacija dodatno otežala put majkama koje su dobijale podršku ovih programa u jednom delu njihovog života. Bez očiglednih razloga za postavljanjem ovakvih prepreka, mnoge žene koje su odrastale bez roditelja nisu uspele da prevaziđu. One predstavljaju negativnu statistiku kako ovog pograma, tako i celokupnog društva.
Diskutovanje